Jan 20, 2013

Spomenik za obraz


Nakon današnjeg uklanjanja spomenika OVPBM, a i tokom cele šarade oko istog, nametala su se neka osnovna pitanja koja bi mogla dati malo jasniju sliku i priliku naše države i njenog (ne)funkcionisanja. Prateći hronologiju same priče, krenućemo od početka, je l te i postaviti prvo pitanje, a ono glasi:

Ko je spomenik platio, dozvolu za isti tražio (i od koga) i ko je spomenik potpisao? Ovo su zapravo potpitanja jednog opširnijeg pitanja koje bi moglo glasiti „Ko je za postavljanje spomenika odgovoran?“ 

Kako je putem medija građanima predstavljeno, spomenik potpisuje udruženje veterana OVPBM -a. Nadalje, ako uzmemo sa dozom rezerve da je ovo istina[1], sledeće što se nameće kao pitanje je, kod koga je pravni zastupnik OVPBM-a podneo, ako to jeste učinio, dokumentaciju za ustupanje javnog prostora opštine Preševo zarad podizanja objekta na istom. Po pravnoj logici to mora biti neko opštinsko telo koje se brine o javnom prostoru. To telo je moralo izdati dozvolu za ustupanje javnog prostora zarad podizanja spomenika. Zar ne? Tek kada dobije potrebne dozvole, izvodilac radova će početi sa radovima. U najboljem slučaju, naši poručioci spomenika su mogli paralelno podneti dokumentaciju i naručiti spomenik kod nekog kamenoresca. Naravno, postoji i scenario u kojem OVPBM ne želi da poštuje pravnu proceduru već odmah poručuje spomenik, donosi ga i instalira na trg. Da, ovaj je scenario moguć, ali iskreno verujem ne i realan u našoj priči. Ne zaboravite da je spomenik svečano predstavljen lokalnom stanovništvu i nekako sam uveren da lokalna vlast ne bi podnela da bude baš do te mere izostavljena. Znate, ljudska sujeta je čudo.. pogledajte samo Dačića i Nikolića, a i druge neke političare. U prilog svemu rečenom iznad dodajem i izjavu narodnog poslanika Rize Haljimija: “Pretpostavljam da se podizanje spomenika temelji na osnovu odluke skupštine da se trg ispred opštine nazove imenom palih boraca OVPBM”[2]

Preševo 2010. 
Na osnovu gore citirane izjave, usuđujem se pretpostaviti da je lokalna samouprava imala udela u finansiranju ovog posmenika, pa samim tim i postavljanjem. Ovo iznosim zarad dva bitna momenta. Prvi se odnosi na finansijsku situaciju u Preševu. Životni standard je lošiji nego u većem delu Srbije, te su i primanja u skladu sa životnim standardom. Kada sam 2010. bio u Bujanovcu i Preševu imao sam šta i da vidim. Relativno male sredine koje sklapaju kraj sa krajem. U Preševu živi oko 85% Albanaca, dok je u Bujanovcu ta cifra nešto manja, oko 65 – 70%. Tih nekoliko dana tamo sam imao priliku da se i sam uverim u to kako izgleda živeti “daleko od očiju, daleko od srca”. Ljudi sa kojima smo se sretali su nam pričali kako izgleda biti sistematski zapostavljan i odbacivan. U već lošim uslovima, koji vladaju u Srbiji, stanovnici Preševa[3] imaju i dodatne probleme kao što je institucionalni nemar države za njihov položaj. Albanski brojnije stanovništvo ima i problem prilikom upisa i školovanja dece jer se studentima ne priznaju diplome iz Prištine, a ako diplomu donesu iz Makedonije imaju problem da je verifikuju kod nas. Sem toga, srednjoškolci i mladji učenici nemaju uslove da nastavu prate na svom jeziku, ili pak nedostaju udžbenici na jeziku manjine. U ovakvim uslovima odrastaju, oblikuju svoje mišljenje i pogled na svoju državu Albanci Preševske doline. Imajte to u vidu dok čitate ove redove. Udruženje boraca o kojem sam počeo pisati nije imalo sredstva da samostalno plati spomenik koji podiže te verujem da su se obratili nekim imućnijim donatorima među kojima može biti i lokalna samouprava. Drugi momenat se tiče pravnio birokratske strane. Ako je lokalna samouprava imala udela, finansijski i/ili logistički u podizanju spomenika, siguran sam da je za to postojao neki izveštaj koji je otišao višoj instanci. Dakle, kada je doneta odluka da se trg imenuje po palim borcima i kada je doneta odluka da se zemljište ustupi udruženju boraca zarad podizanja spomenika, neko je iz nekog ureda lokalne samouprave poslao izveštaj o tome nekoj višoj instanci. Meni je ovo bitno jer vodi ka tome da neko nije reagovao u startu. Dakle, odgovornost koju spomenuh na početku kao pitanje, se ne nameće samo lokalnoj samoupravi i podnosiocima zahteva već i nekom organu iznad lokalne samouprave. Pod uslovom da su ispoštovane procedure. U slučaju da ne postoji mehanizam izveštavanja lokalnih samouprava nekim višim instancama, imamo dodatni problem, a to je odnos države i lokalnih samouprava.

Kada je spomenik postavljen i zvanično predstavljen, stigle su reakcije koje potežu drugu grupu pitanja koje se mogu svesti pod jedno šire a ono je, da li je društvo reagovalo na pravi način?

Kažem društvo jer nije bila samo država ta koja je reagovala, već su reagovali i građani, mediji i poznate ličnosti. Reakcije su se kao pljusak srušile na jednu malu Albansku zajednicu na jugu Srbije, a bez uzimanja u obzir nekih pravnih činjenica i prava ljudi da iskažu svoje potrebe i mišljenje. Kada kažem pravne činjenice, želim da se pozovem na ono što je između ostalog istakla Inicijativa mladih za ljudska prava: "[P]redstavnici Savezne Republike Jugoslavije su sa predstavnicima OVPBM-a 2001. godine u Končulju potpisali sporazumom o prekidu vatre, a godinu dana kasnije Savezna Skupština donela je Zakon o amnestiji svih bivših pripadnika OVPBM-a, čime svako njihovo nazivanje teroristima ostaje bez pravnog uporišta.."[4]

Ministri i predsednik Vlade Republike Srbije su trebali znati bolje pri iznošenju svojih stavova. Neretko su u komentarisanju čitave ove stvari izgovarali reč “terorista” i dodatno podizali tenziju tamo, gde je koflikt interesa mogao biti razrešen mirnim i tišim putem. Mediji su takođe na ovu tužnu priču bacili senu svojim autorskim tekstovima u kojima su pisali kako su “šiptarski teroristi”, “albanski teroristi”, “teroristička OVPBM” hvatali, mučili i potom ubijali Srbe. Mediji su takođe trebali znati bolje. Nazivanjem OVPBM terorističkom, nakon što je usvojen Zakon o amnestiji iz 2002. kršen je zakon. Svako ko zakon krši treba da odgovara, bio on Dačić ili jedan student Martinović, ministar ili bloger. Poseban osvrt bi trebalo dati na medijsku hajku i tome kako se inače mediji ponašaju u Srbiji. Primer njihove bahatosti se dao videti ovih dana u slučaju Biljane Srbljanović.[5] No, epilog je jasan, stvorena je društvena svest o nepoželjnosti spomenika i u takvoj klimi, spomenik je konačno i uklonjen. Iza samog uklanjanja stoji žandarmerija, a nalogodavci su po svemu sudeći Vučić i Dačić. Ne treba zaboraviti ulogu predsednika svih građana Srbije, Tomislava Nikolića i njegove izjave On [Nikolić] je dodao da Albanci znaju da Srbija mnogo očekuje od marta i juna ove godine i da zato provociraju, a dodao je i da je bespredmetno porediti spomenike Srba i Albanaca na KiM.”[6] Nikolić se zauzeo za svoje građane nazivajući ih provokatorima, što je opet usmerilo medijksu pažnju u negativnom svetlu, ka stanovnicima Preševa.

Zašto je ovo sve bitno?

Uzmimo sada kontekst u kojem se sve ovo odvija. Imamo napete pregovore sa predstavnicima Kosova oko priznavanja granica, institucija i same novoformirane države. Svaki susret premijera oba naroda vode ka sve konkretnijim dogovorima i primenama istih. U takvoj klimi, svaka strana želi da izgubi što manje, a dobije što više. U duhu toga, svaka strana će gledati na svaki mogući način da diskredituje onu drugu kako bi imala argumente za svoja potraživanja. Kada se sumira celokupan događaj, može se reći da su se predstavnici Srbije od srca iskalili na ovoj sirotinji od Albanskog stanovništva jer su ovi podigli spomenik ubijenim članovima svojih porodica koji su pripadali paravojnoj formaciji između 2000. – 2001. godine a koju je upravo Republika Srbija amnestirala. Dakle, pravno gledano, premijer je sa sve svojom svitom uklonio spomenik građanima Srbije koje su podigli drugi građani Srbije. Na ovaj način je demonstrirana sila i ništa više od toga. Državnik i država treba da se pokažu diplomatijom, a ne pukom silom. Zagovornici sklanjanja ovog spomenika će reći kako su pripadnici OVPBM kidnapovali, mučili i ubijali svoje žrtve. Ja naglašavam žrtve, a ne Srbe, kako su to mediji kod nas prenosili, jer su mediji, a i političari često izostavljali bitnu činjenicu, a to je da su žrtve OVPBM-a bili i Albanci. Dakle, nisu samo Srbi stradali, već generalno stanovništvo. Slažem se da svako ko čini zločine treba i da odgovara. Isto tako, smatram da OVPBM i te kako jeste počinila zločine zbog kojih mnoge porodice imaju razlog za negodovanje. Poneti onim što se dešavalo na teritoriji Kosova, Albanci Preševske doline su pokušali da iskoriste talas događaja i sami pokrenu mini revoluciju u Dolini i na taj način je pripoje Kosovu. Političkim rešenjem, OVPBM je oslobođena optužbi za terorizam i nadalje je drugačije postupano sa onima koji su preživeli sukobe. Gorak ukus često ostaje i mnogi osećaju nezadovoljstvo. Tako je bio slučaj i sa Gotovinom i Markačem, kao i Haradinaijem. Žrtve su osetile nezadovoljstvo, a optuženi se vratili kućama sa osmehom na licu. Svoj revolt ima pravo da iskaže svako, ali ne snosi svako jednaku odgovornost za ono što uradi. Premijer zemlje nema istu odgovornost kao običan građanin. Potezi, izjave i postupci premijera su pod mnogo oštrijom kritikom i nose veću težinu od onih koje čine građani. Dakle i u ovom slučaju je narod mogao negodovati, ali premijer, predsednik i ostali činovnici su trebali diplomatski istrajati do samog kraja i naći kompromisno rešenje jer sada, kada je spomenik sklonjen, u Preševu ostaje oko 30 000 nezadovoljnih Albanaca i oko 3 000 Srba, a gde us opštine Bujanovac i Medveđa. Ovo ističem jer kada se političari povuku, ostaju građani koji trebaju deliti prostor na kojem žive. Ako je našim političarima zaista stalo do građana, kako srpske, tako i ostalih nacionalnosti, moraju prepoznati njihove potrebe i na pravi način odgovoriti na njih. Današnji potez nije rešenje već samo produbljivanje pritajenog konflikta. U prilog tome govore i izjave Albanskih, Kosovskih i stranih zvaničnika. Spomenik je dignut i ne opravdavam taj čin. Nekome ide na volju, nekome na štetu, ali umesto da donosimo jednostrane odluke, ponekad moramo sesti i zamisliti se zbog čega se dešavaju stvari oko nas i kako je najbolje uhvatiti se u koštac sa njima. Obe strane su postupile pogrešno u pojedinim koracima, ali se šteta uvek može pravim odlukama umanjiti. Na kraju krajeva, šta je zapravo postignuto sklanjanjem spomenika? Srbija je pokazala da drži Dolinu pod kontrolom? Čak i da je tako, da li zaista iko veruje da može sklanjanjem spomenika izbrisati sećanja i osećanja ljudi koji tamo žive? Posle ovog čina institucija Srbije, ostaje samo negativno osećanje jednog dela građana Srbije koji će svoje nezadovoljstvo zbog loših uslova života ispoljiti na drugačiji način. Tada će možda biti kasno za ispravne postupke.  Nekad puka sila nije dovoljna.. nekad treba imati i pameti.




[1] Lično, verujem u jako malo informacija koje prenose naši mediji te se i ovo može uslovno tretirati kao tačno.
[2] Izvor: Blic i Telegraf
[3] Svi stanovnici, kako Albanci, tako i ostali.

Jan 15, 2013

Od naših o Našima


Ovih dana ponovo u žižu medijskog prostora dolazi pokret onih koji Srbiju vide na sasvim drugačiji način od prosečnog civilizovanog čoveka. Srpski Narodni Pokret „Naši“, kako sebe nazivaju, ovih dana sve više privlače pažnju već podosta istrošene, ogorčene i zatrovane Srbije.  Čime su to „Naši“ privukli pažnju javnosti biće rezimirano u tekstu ispod sa osvrtom na to u kojoj meri njihovo delovanje ima ili može imati ozbiljne posledice po zdrav razum, omladinu, Srbiju a i možda širi region.

Prvo što nam je u skorije vreme došlo uha, a vala i oka je bilo oglašavanje SNP Naši(h) po pitanju podobnih i onih koji to nisu u zemlji Nemanjića i Jugovića. Na spisku se našli svi oni koji manje – više kritički i racionalno pristupaju problemima u Srbiji. Našli su se oni koji imaju šta reći i ne plaše se to učiniti javno. Plakatima su oni poslali poruku građanima Srbije, ali i vlasti pozivajući na hapšenja i sprečavanje oglašavanja onih koji, kako tvrde Naši, krše Ustav i zakone. Ono što se nameće kao pitanje je da li je ovo poruka usmerena na primenu zakona ili je zapravo kampanja zarad nečeg drugog?
Evo kako oni to vide: Kampanja za cilj ima podizanje svesti u javnosti o alarmantnoj potrebi zabrane i hapšenja NVO faktora sa spiska koji otvoreno i javno vrše krivična dela podrivanja Ustava kroz niz teških krivičnih dela, počevši od ugrožavanja suvereniteta i integriteta RS, govora mržnje i diskriminacije prema građanima Srbije i srpskom narodu u njihovoj matici državi – Srbiji.“[1]
Gospoda naša pozivaju na hapšenje jer, kako kažu, ovi zli jezici podrivaju Ustav kroz niz krivičnih dela od kojih su izdvojili ugrožavanje suvereniteta i integriteta Republike nam Srbije. Svako ko je dovoljno dokon može sesti i malo prostudirati čime se to bave Helsinški odbor za ljudska prava, Beogradski centar za ljudska prava, Egzit fondacija, Kvirija, GSA i ostali iz spiska. Takođe, svako ko iole prati medije može videti kakvi su to mediji B92, Vreme, Blic, Peščanik i drugi. Ono što meni bode oči u njihovom spisku je to što se većina ovih organizacija, koje su Naši istakli, bavi ljudskim pravima. U fokus naše pažnje ove organizacije vraćaju rome, siromašne, žigosane, odbačene, zloupotrebljene, ugrožene i neshvaćene. Ono što meni bode oči je i to da su mnogi predstavnici ovih organizacija i medija ljudi koji iza sebe imaju priznatu i poštovanu intelektualnu i društvenu zaostavštinu. Svi se bore za suživot različitih kultura i ljudi pod jednom zastavom, a Našima to smeta. Kroz svoje aktivnosti ovi mediji i organizacije nikada nisu pozivale na rušenje ustavnog poretka, mržnju prema bilo kojoj grupaciji ili narodu ili kršenje bilo kojeg zakona naše republike. Pozivam vas sve da se u to i sami uverite tako što ćete posetiti web prezentacije navedenih medija i organizacija.
Na žalost, ovo isto ne možemo reći i za SNP Naši. Busajući se u grudi, iza parola patriotizma, ova grupacija je u više navrata učestvovala i/ili organizovala skupove koji su se završavali nasilno  a koji su svoju poruku upućivali LGBT pripadnicima naše države, kosovskim Albancima i svim onim neistomišljenicima koji žive na teritoriji RS. Među tim neistomišljenicima su i političke stranke koje su u više navrata bile napadane kako putem medija, tako i fizički. U više navrata ova grupacija je vršila napad na državu Srbiju paleći njene simbole i fizički napadajući policajce kao predstavnike države. Na ovaj način je ova organizacija napala i Ustav u koji se toliko kune i koji toliko srčano brani. Ima li to vama logike?
U sekciji sajta “aktivizam” SNP naši je objavio vest u kojoj nedvosmisleno javno preuzima odgovornost za paljenje zastave autonomne pokrajine Vojvodine koja je u sklopu Republike Srbije, te je na ovaj način nedvosmileno ova grupacija priznala da je upalila javno obeležje Republike Srbije.[2] Ne možete prihvatati samo onaj deo republike koji vama odgovara i priznavati institucije iste, koje vama odgovaraju. Napadnite simbol republike na bilo kojem nivou i napali ste republiku samu. Dakle, paljenjem zastave koju su kasnije okačili na ulazna vrata u prostorije LSV-a, Naši su poslali poruku Ligašima da njihova politika nije dobrodošla, a Republici i Pokrajini su stavili do znanja da je ne prihvataju. Ovo je inače i druga aktivnost kojom su nas Naši “počastili” ovih dana.

Treće što ih dovodi u žižu je jedno zanimljivo pismo koje su objavili na svojem sajtu. Pismo je, kako oni tvrde potpisala reformisana Jedinica za Spcecijalne Operacije(JSO). Meni lično to smrdi na same Naše. Ovo pre svega zbog retorike kojom se građanima, a i ostalima, obraćaju u pismu. Sem same retorike, ono što po mom mišljenju takođe ukazuje na SNP je i činjenica da je JSO rasformirana a ono što nije završilo u zatvoru zbog oružane pobune i/ili ubistvo premijera Đinđića je otpušteno iz službe ili je preusmereno na druge jedinice MUP-a. Smatram da bi bilo krajnje neozbiljno da se ovi što su i dalje aktivni u žandarmeriji ili drugim jedinicama MUP-a izdaju saopštenje ove vrste. E sad, tu je i ona manjina koja je otpuštena iz službe. Kolika oni mogu biti pretnja i da li jesu, ostaje na MUP-u i DB-u da saznaju. No, kao što rekoh, verovatnije je da su upravo SNP Naši objavili ovo sporno pismo kako bi privukli dodatnu pažnju na sebe i nametnuli se među ostalim desno orijentisanim organizacijama.

Da državne službe rade svoj posao i da se zakoni primenjuju u našoj zemlji, kako je to predviđeno, ovaj tekst verovatno nikada ne bih morao kucati jer SNP Naši ne bi stigli tu gde su i ne bi imali toliko uspešnih aktivnosti koliko imaju. To je upravo ono što zabrinjava i to je ono što SNP crpi kao svoju snagu. Predstavnici institucija ćute ili nedovoljno glasno osuđuju kršenje zakona. Kada nadležni postupe prema zakonu i kada se odgovorni nađu pred licem pravde, dobijaju umanjene ili blage kazne koje u nekim slučajevima samo dodatno ohrabruju počinioce da nastave sa svojim aktivnostima. Ono što je dodatno razočaravajuće je i činjenica da je ova organizacija već jednom i bila pred zabranom, ali je taj postupak završen na štetu građana Srbije, a na korist pokreta. Ono što je sramotno je način na koji se pristupa tumačenju dokaza, gde paljenje zastave autonomne pokrajine ne mora nužno potpasti pod krivično delo, ako se zakonik striktno tumači, jer u njemu stoji „Ko javno izloži poruzi Srbiju, njenu zastavu, grb ili himnu, kazniće se novačnom kaznom ili zatvorom do tri meseca.“[3] Do sada je prema mom skromnom saznanju osuđen samo jedan aktivista pokreta Naši i to na nekih 2 nedelje zatvora za paljenje Vojvođanske zastave. Ovo je bitno istaći jer je prethodnih godina, od kada je zastava Vojvodine postavljena na jarbole, u više navrata bila paljena po gradovima ove pokrajine, a kao piromani su se u više navrata hvalile organizacije desnog bloka, a među njima i Naši.
Tužno je i to što premijer i predsednik Srbije ne pridaju značaja ovim događajima. Za premijera, a ujedno i ministra policije je “glupost” saopštenje JSO-a, a predsednik, koji je tokom svoje predizborne kampanje obećavao da će biti predsednik svih građana Srbije, to danas po ko zna koji put ne ispunjava jer ne staje glasno i nedvosmisleno u odbranu onih građana koji žive pod zastavom Republike Srbije, a čija su prava i slobode ugrožene. Od početka njegovog mandata, podsećam, nije stao uz LGBT zajednicu kada je istoj prećeno i kada je ista sprečena da održi protesni marš, a sada ne staje u odbranu svih onih koji se nalaze na spiskovima SNP Naši. Gospodine predsedniče, svi ovi građani bez obzira na to da li su glasali za Vas ili to nisu učinili, su Vaši građani i Vi ih predstavljate i zastupate.
Ono što me je pored direktnog delanja Naši(h) nateralo na oglašavanje je i to što spoznajem Srbiju kakvu sam znao samo iz priča. Premlad da bih se jasno sećao početka devedesetih i ludila koje je pratilo to vreme, sada dobijam input kako je to nekada bilo... I tih nesrećnih devedesetih godina se oglašavao Dobrica Ćosić, kao što to čini danas; i tada su, kao i danas pravljeni nekakvi spiskovi nekih nepodobnih ljudi, tada je, kao i sada, Srbija bila trovana i pripremana za borbu, a i tada se, kao i sada javljala uniforma nekih specijalaca na telima mladih ljudi spremnih za pokolj, a Kosovo je bilo samo jedan od gorućih problema ujedinjenja Srba pod jednom zastavom. I na kraju ne treba zaboraviti da su i tada, kao i danas, na političkoj sceni dominirali Nikolić, Dačić i mnogi drugi.. Da li je baš sve isto pokazaće vreme i ljudi. Neki su na greškama učili, a neki još treba da uče.


[1] Izvor: Saopštenje SNP Naši 13. januar 2013.
[3] Krivični Zakonik Srbije čl. 173.